DUHOVNI PREPOROD KAO NUŽNOST OPSTANKA I RAZVOJA ŽIVOTA NA ZEMLJI

Prof. dr. sc. Ladislav Lazić

Grabežljive političke elite i financijski centri moći proizveli su programirani kaos na lokalnoj i globalnoj razini iskorjenjujući etiku iz mišljenja i ponašanja. Njihovi motivi su imaginarno "bogomdano pravo na vlast", pohlepa, te nezasitna potreba da kontroliraju sve i svakoga  osim samih sebe. U ovom radu želi se pokazati put i način kako se suprotstaviti takvim procesima i stvoriti pretpostavke za opstanak života na Zemlji i razvoj društva.

Globalizacija - prednosti i nedostaci
Riječ "globalizacija" zaživjela je kao moderni slogan koji prerasta u suvremenu ideologiju koja nudi "sustavan i cjelovit" pogled na svijet u smislu njegova uređenja kao jedinstvenog gospodarskog sustava. Razvojem novih komunikacijskih tehnologija, jačanjem globalne potrošačke kulture i internacionalizacijom trgovanja, čime se potiče proizvodnja i širenje tehnologija koje neće biti opasne za okoliš, u procesu globalizacije prepoznaje se velika šansa da se napredak čovječanstva prenese u najdalje zakutke Zemlje, a sve na materijalnu dobrobit čovjeka.
Sve je počelo od ideje "globalnog sela" za koju se vjerovalo da može pomoći pri rješavanju ekoloških problema koje treba riješiti. Jedna od karakteristika svakog sela jesu brojne veze među stanovnicima. Taj fenomen je sada prisutan na svjetskoj razini, a to je bit globalizacije. Otuda proizlazi globalna odgovornost koju trebaju, s jedne strane, preuzeti zajednica, a s druge strane, pojedinci u službi zajednice.
Vrlo jednostavna uzrečica "thinkglobally, actlocally" (misli globalno, djeluj lokalno) izražava pravilo osnovne igre globalnog svijeta i njegove raznolikosti. Takav način djelovanja inspiriran je jednim dijelom pravima čovjeka koja pojedincu nastoje osigurati maksimum slobode djelovanja, a s druge strane pravilima demokracije koja potiču lokalni, a zatim regionalni koncenzus kada je riječ o unutarnjim odlukama.
S druge strane, ako se uzme u obzir cilj kolonizacije koji je definirao Cecil Rhodes još 1890. g.: "Moramo pronaći nove zemlje iz kojih možemo lako dobiti sirovine uz istovremenu eksploataciju jeftine radne snage u tim kolonijama. Kolonije će istovremeno biti mjesta za plasiranje viška proizvoda naših tvornica", globalizacija budi mnoge strahove poput: zaoštravanje konkurencije, nezaposlenosti, ukidanje socijalne solidarnosti, opasnosti da se "prljava industrija" iz bogatih zemalja preseli u siromašne zemlje, zapadnog kulturnog imperijalizma koji se bez ikakve zadrške širi na druge kulture i vrijednosti.
Dobiva se dojam da globalizaciju kreira i stimulira američki individualni tip kapitalizma-privatnog kapitala koji sav smisao vidi u svijetu stvari, ekonomskih vrijednosti u tržištu, a socijalne vrijednosti i socijalne odnose zanemaruje. U globalizaciji je postignuta internacionalizacija kapitala, ali ne i internacionalizacija rada. Kapital ne želi dijeliti ostvareni profit s radnicima i zemljama gdje se ostvaruje, a ograničava slobodu kretanja rada koji postaje imobilan i izoliran unutar državnih granica. Vidljiv je proces koncentracije i monopolizacije svih tipova moći: fizičke, materijalno-financijske i simboličke. Stvara se poredak moćnih i najjačih, poredak za deset posto ljudi u svijetu, pa i na razini pojedinih društava i država. Nova struktura moći stvara se na profitnom interesu koji nadilazi nacionalno, socijalno i tradicionalno.
Stoga mnogi danas gledaju na globalizaciju kao nasilje spram života na Zemlji i spram prirode. Materijalistička kultura prevladava i potiskuje etičke i humanističke vrijednosti. Prevladava utilitarističko i hedonističko ponašanje spram altruizma, solidarnosti i humanizma.
Općenito se smatra da su utemeljitelji duhovnog mentaliteta zapadnog racionalizma i utilitarističko-materijalističkog svjetonazora Francis Bacon (1561-1626) i René Descartes (1596-1650). Bacon je postavio tezu, koja je odraz Platonove, da ljudski um može analizirati i shvatiti prirodni svijet ne oslanjajući se ni na kakva moralna načela koja određuju naš odnos i dužnosti glede Boga i njegova svijeta.  Descartes je držao da je racionalni um i racionalno ponašanje najviši domet u prosuđivanju zbilje (Cogito ergo sum, "Mislim, dakle jesam") u smislu korisnosti. Sve izvan toga smatralo se iracionalnim. Takvo zdravorazumsko ponašanje ljudske vrste u prirodi i društvu postaje osnova za duhovni mentalitet utilitarističko-materijalističkog svjetonazora Zapada koji gledano samo kroz  informatički, financijski i genetički inženjering govori o zloporabi racionalne, intelektualne inteligencije IQ (mundus intelligibilis) u funkciji nasilja nad prirodom i životom na Zemlji. Dvadeseto stoljeće, kao stoljeće velikih otkrića, izuma i znanja, ne zna za posljedice svojih izuma. Stvoren je potencijal za masovno uništenje života na Zemlji. Ističe se kao primaran kvocijent inteligencije - IQ. Preferiranjem racionalne inteligencije  spram drugih tipova ljudske inteligencije i njezinim ograničavanjem unutar utilitarističko-materijalističkog svjetonazora, ostavilo je iza sebe, između ostalog, posljedice onečišćenja i kontaminacije biosfere i atmosfere koje guše i razaraju život na Zemlji [1]. S razvojem suvremenog materijalističkog scijentizma duhovnost čovjeka je sve manje dobivala na važnosti, a duša i Duh su ispali iz opisa čovjeka jer kako može postojati nešto što nije mjerljivo. 

Sintezna inteligencija kao temelj prosuđivanja opstanka i razvoja života na Zemlji
Immanuel Kant (Kritika čistog uma, Kritika praktičnog uma) i G. W. H. Hegel ukazivali su na problem razdvojenosti intelektualne (IQ, mundus intelligibilis) od emocionalne (EQ, mundus sensibilis) kao antropološki problem. EQ je izvor osjećaja ljubavi, tolerancije i podnošljivosti spram drugih živih bića te je odlučujuća za ponašanje spram okruženja koje može biti po kriteriju prava jačega ili po kriteriju moralnosti, tj. osjećaju pravednosti i čovječnosti. Moralnost određuje unutarnju ljudsku ravnotežu spram vlastite egzistencije, ali i egzistencije drugih ljudi i prirode u cjelini. Povezuje IQ i EQ na razini sintezne, spiritualne, duhovne inteligencije (SQ) u kulturnu inteligenciju, kao najpoželjnije ponašanje pojedinca i naroda spram drugih ljudi i prirode u cjelini. SQ pita za smisao života u širem kontekstu, za ispravnost našeg osobnog ponašanja spram drugih.
Regulacija odnosa između IQ i EQ nužna je preko moralnosti kao poželjnog međuljudskog iskustva koje afirmira pojedinačno iskustvo, kao humanijeg odnosa spram živog i života. Emocionalnost i moralnost temelj su integracijskih procesa u mišljenju i ponašanju, sklad odgovornog ljudskog ponašanja. Opravdano se postavljaju sljedeća pitanja: da nije razdvojenosti korisnog tehnološkog znanja od moralne prosudbe, da li bi doveli u pitanje zemljinu klimatsku ravnotežu, da li bi svakoga dana posjekli i spaljivali po jedno nogometno igralište prašume, da li bi uništili polovicu svih živih vrsta na zemlji i da nije razdvojenosti misli od osjećaja, da li bi podnosili da svaki dan umre 37000 djece mlađe od pet godina zbog gladi i bolesti koje je lako spriječiti [2].
Ekspanzija znanosti i tehnike, i s time povezano potenciranje čovjekove moći (od ekonomije do politike), nije uzrokovalo samo duboke promjene u prirodi nego je postala apel za promjenu čovjekove svijesti, njegovih temeljnih stavova prema svijetu, budućnosti i vlastitoj odgovornosti. Sve veći broj ljudi ima potrebu za drukčijim ponašanjem spram života i prirode. Ljude s humanim licem može se prepoznati po tolerantnom ponašanju i uvažavanju drugih, imaju visoku razinu emocionalne i intelektualne svijesti o sebi i svijetu, posjeduju nadahnuće za promjenu sustava vrijednosti, žele drugima čovječniji život, tragaju za drukčijim mogućim i boljim životom svih.

Nužnost duhovnog preporoda
Zbog ozbiljnosti sadašnjeg stanja ekosustava mnogi se pitaju: "Ima li moderno društvo budućnost? ".
Sadašnje opustošenje okoliša pokazatelj je i lošeg stanja ljudskih odnosa i sadašnje ljudske nekulture, individualnog i kolektivnog egoizma, a to je prema nobelovcu Lorenzu, jedan od smrtnih grijeha civiliziranog čovječanstva. Jedan primjer - nije li besmisleno da svaki od nas izgori silnu energiju potrebnu da se posvuda vozimo s našim automobilima prosječne mase od tisuću kilograma, a da nismo razvili privlačne i djelotvorne oblike masovnog prijevoza? Iz takvog nam stanja teolog Metz upućuje poziv na antropološku revoluciju, tj. na obnovu istinskog humanizma, na oslobađanje od suvišnog bogatstva, od našeg konzumizma u kojem konačno konzumiramo sami sebe. Filozof i državnik von Weizsäcker poziva na asketsku kulturu svijeta i umjerenosti. Poziv znači da u čovjeka i u znanost treba unijeti novu svijest kako je potrebno učiti i naučiti krepost odricanja od ugrožavajućeg izobilja, da umjesto hedonizma, bezobzirne potjere za užicima, treba gajiti i umjerenost u upotrebi, a solidarnost u raspodjeli dobara. Opće je, naime, iskustvo da u svakom ljudskom životu, koji iole želi biti ljudski odgovoran i uspješan, tj. moralan, pretpostavlja kulturu odricanja, kulturu askeze, kultiviranje nagona, solidarnost sa svim stvorenjima i s drugim ljudima. Drugim riječima, na području ekološke kulture prijeko je potrebno kultivirati nagone za posjedovanjem i izrabljivanjem zemlje, zraka i vode, razvijati ljubav prema okolišu iz koje će se rađati nova ekološka kultura holističkog, cjelovitoga moralnog nazora na svijet. To zapravo predstavlja nužnost duhovne katarze kroz duhovno očišćenje, preporod, obraćenje, promjene načina mišljenja i djelovanja.

Uloga politike
Zadatak je politike i države da u cjelini promisle posljedice čovjekova djelovanja, da ih nadziru, neutraliziraju, da ih, ako treba, i sankcioniraju. Iz tog razloga njihov posao je i organizacija opstanka vezanog uz negativne posljedice globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, budući da oni iniciraju, artikuliraju i vode zakonodavne i izvršne procese, organiziraju društvene snage stručnih znanja, odlučivanja i upravljanja društvenim životom u okviru države. Prema tome, zašto bi politika koja odlučuje o sudbini naroda i kojoj je predmet pravednost, zašto bi ona zahtijevala manje pozornosti od umjetnosti i znanosti, kojima je predmet ljepota i istina?
Obično se na politiku poglavito gleda kao na tehniku zadobivanja i održavanja vlasti. Na taj način vlast postaje sama sebi svrhom, dok bi zapravo po svojoj naravi i definiciji trebala biti samo sredstvo. I na politiku se može gledati kao na umijeće upravljanja pomoću usklađenja različitih planova [3]. Tko god osjeti da ima politički poziv, samo kroz žeđ i glad za pravdom primit će sposobnost simultane kompozicije na više planova. Što je ljudski jezik dalje od božanske ljepote, što su osjetilne i umne ljudske sposobnosti dalje od istine, to su nužnosti društvenog života dalje od pravde. Prema tome, i u politici, kao umijeću tako uzvišene vrste, potreban je intuitivan stvaralački napor kao i u umjetnosti i znanosti.
Simultana kompozicija na više planova zakon je umjetničkog stvaranja a ujedno i njegova poteškoća. Tako na primjer, onaj koji sastavlja stihove sa željom da mu budu lijepi kao nekog poznatog i cijenjenog pjesnika, nikad neće napraviti lijepa stiha. Da bi se sastavili stihovi u kojima prebiva nekakva ljepota, valja željeti da se rasporedom riječi dosegne čista i božanska ljepota o kojoj Platon kaže da prebiva s druge strane neba. U rasporedu i izboru riječi pjesnik treba simultano voditi računa barem o pet ili šest planova kompozicije (broj slogova i rima, njihov logičan poredak s obzirom na razvijanje misli, glazbeni slijed glasova, ritam, ozračje koje oko svake riječi stvara mogućnost sugestije što je ona sadrži itd.). Da bi se postigao stupanj pozornosti neophodan za kompoziciju na više planova, potrebna je posebna napregnutost duhovnih sposobnosti, tzv. nadahnuće.
Četiri nas prepreke poglavito dijele od oblika civilizacije koja bi nešto vrijedila: naše lažno poimanje vrednota (veličina), degradacija osjećaja pravednosti, idolopoklonički odnos prema novcu i odsutnost duhovnih vrijednosti - istine, pravednosti i ljubavi. Postoji čvrsta veza između savršene ljepote, savršene istine i savršene pravednosti ili bolje rečeno misteriozno jedinstvo, a to je dobro.
Nikad se ljubav prema dobru neće rasplamsati u srcima čitava naroda, što je nužno za spas Zemlje, sve dok se bude vjerovalo da na bilo kojem području vrednota može biti učinak nečega drugoga a ne dobra. Zlo daleko lakše djeluje kao motiv nego dobro, no kad jednom čisto dobro postane djelatnim motivom u duši, ono postaje neiscrpnim i postojanim izvorom, što nikad nije slučaj sa zlom. Stoga je Krist rekao: "Dobro stablo rađa dobrim plodovima, loše stablo rađa lošim plodovima". Zbiljska je veličina lijep plod koji raste na dobru stablu, a dobro stablo je duševna raspoloživost bliska svetosti. Tako je i djelo savršene ljepote rezultat nadahnuća koje je blisko svetosti.
Postavlja se pitanje kako bi trebalo urediti društvo? Čisti komunizam izražava filozofiju da je cilj i funkcija pojedinca služiti odnosima, grupi, kolektivu i društvu. Bitna je samo sudbina partije, odnosno države. Čisti kapitalizam, s druge strane, uzdiže sudbinu pojedinca, čak kad je i na štetu odnosa, grupe ili društva. Tako da djeca radnika mogu umirati od gladi, ali to neće spriječiti poduzetnika u uživanju plodova individualne inicijative. Očito da postoji odnos između pojedinca i društva koji ni u jednom od ova dva slučaja nije uspješno riješen. Zapravo, temeljna je istina da zdravlje pojedinca ovisi o zdravlju društva, dok zdravlje društva ovisi o zdravlju pojedinca. Cilj bi nam trebao biti ostvariti prosvijećeno društvo u kojem se ljudi jedni prema drugima ponašaju pristojno i s poštovanjem, u kojem svaki član društva ima sve što mu je potrebno i ne čezne za vlasništvom svog susjeda, u kojem su rat i fizičko nasilje društveno neprihvatljivo ponašanje i u kojem se razlike među ljudima u najmanju ruku poštuju, ako ne i ohrabruju. Vizija ostvarenja jednog takvog društva moguća je jedino kroz duhovno sazrijevanje pojedinca, odnosno društva.

Duhovno sazrijevanje
Jedna od temeljnih kršćanskih istina sastoji se u tome da napredak prema manjem nesavršenstvu nije ishod želje za manjim nesavršenstvom. Ili kako je to rekao Sveti Toma Akvinski: "Najmanje znanje koje se može dobiti  od najviših stvari poželjnije je od najsigurnijih znanja koje se dobiju od manjih stvari". Samo želja za savršenstvom ima snagu u duši uništiti dio zla koji ju prlja. A otuda Kristova zapovijed: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski".
Poznato je u psihologiji i sociologiji da svatko od nas ima svoju bolesnu i zdravu stranu bića, tj. sklonost ka smrti, odnosno sklonost ka životu. Postoji dio nas koji želi sazrijevati, mijenjati se i razvijati, kojeg privlači novo i nepoznato i koji je voljan raditi i snositi rizike duhovnog sazrijevanja. S druge strane postoji dio nas koji se ne želi naprezati, koji se drži starog i poznatog, boji se svake promjene i truda, želi udobnost po svaku cijenu, čak i kad je kazna za to neučinkovitost, stagnacija ili nazadovanje. To je vrlo plastično objasnio Sveti Toma Akvinski: "Naš obični um uvijek nas pokušava uvjeriti da smo žirovi i da će naša najveća sreća nastupiti ako postanemo veći, deblji, sjajniji žirovi; no to može zanimati samo svinje. Naša vjera daje nam znanje o nečemu daleko boljem da možemo postati hrastovi".  Prema tome, koji će dio prevladati ovisi o tome koliko smo s jedne strane zdravi, odnosno koliko smo prije svega duhovno razvijeni, ili s druge strane koliko smo kruti, prestrašeni ili čak neurotični ili psihotični.
U svakome od nas postoji instinkt za dobro, kao što postoji i tzv. prvobitni grijeh lijenosti, uvijek prisutna sila koja nas vraća na početak iz kojeg smo se i razvili, tzv. sila entropije [4]. Iz tog razloga u svakom pojedincu ima prostora za afirmaciju egoizma, amoralnosti, koja potiče način održavanja života prema principu lovca sakupljača (egocentrizam, homocentrizam), što u njemu potiče neljudskost, životinjske instinkte, princip prisvajanja, bogaćenje sebe u smislu kompenzacije ljudskosti, jačanja sebe bogaćenjem na račun tuđeg siromašenja. Ali, s druge strane, moral i etika su ono što uređuje odnose među ljudima, ono što određuje u djelatnom uporabu svijesti i znanja. Bez morala i etike nema etičkog društva, nema humanizacije odnosa među ljudima, nema novih oblika civilizacije koji omogućuju evoluciju života na Zemlji.
Zli ljudi mrze ljubav jer ona otkriva njihovo zlo. Uništit će ljubav i dobro kako bi izbjegli bol samospoznaje. Zle osobe izbjegavaju duhovno sazrijevanje (samoproširivanje) i oni će poduzeti kako bi zaštitili vlastitu lijenost i sačuvali integritet svog bolesnog bića. Umjesto pomaganja drugima, oni druge uništavaju. Ako je integritet njihovog bolesnog bića ugrožen duhovnim zdravljem onih koji ih okružuju, pokušat će svim sredstvima uništiti duhovno zdravlje koje je u njihovoj blizini. Djelovanje zla se može vidjeti kod primjene političke moći kroz namjeru da se nametne vlastito mišljenje drugima, skrivenom ili javnom prisilom kako bi se izbjeglo širenje dobra u svrhu pomaganja općedruštvenom dobru i općem duhovnom sazrijevanju. Političkom moći prisiljavaju druge, otvoreno ili prikriveno, da rade ponečijoj želji. Često politička moć nije povezana ni sa dobrotom ni sa mudrošću. Samo ljudi velike duhovne moći imaju sposobnost donošenja odluka s maksimalnom svjesnosti, tj. odgovornosti za odluke  koje donose. Većina od nas je obdarena milošću kojom gotovo instinktivno osjećamo odvratnost prema zlu i kad ga prepoznamo, spremni smo na obranu. Naše osobno angažiranje u borbi protiv zla u ovom svijetu, jedan je od načina duhovnog sazrijevanja.
Na ovoj razini ljudske evolucije egzistencija zla je neizbježna. Zlo i dobro su dvije suprotstavljene sile  relativno uravnotežene kod većine ljudi. Budući da je čovjek obdaren vlastitom voljom neizbježna je borba u svakom od nas između dobra i zla. Postoji samo nekolicina koji manifestiraju gotovo čistu ljubav, dok s druge strane postoji nekolicina koji manifestiraju čisto zlo.
Svijest je izvršni dio našeg apsolutnog bića koji donosi odluke i provodi ih u djela. U tom smislu izrekao je Ovidije sljedeću misao: "Bog je čovjeku dao uspravan položaj kako bi mogao promatrati nebo i podizati pogled prema zvijezdama." Ukoliko možemo kroz svjesne odluke utjecati na svijet prema volji Boga, utoliko će naši životi postati jedan oblik božje milosti koji radi za dobrobit čovječanstva, stvarajući ljubav tamo gdje nikad nije postojala, podižući ljude na višu razinu svijesti i unapređujući ljudsku evoluciju.
Kada netko uspije proširiti svoje granice, tada je dosegnuo više stanje postojanja. Međutim, proširivanje vlastitih granica iziskuje napor jer se granice mogu proširiti samo ako ih se nadmašuje. I tu vrijedi zakon inercije: "Tijelu koje se kreće lakše je ostati u pokretu. Nasuprot tome, čim predmet (čovjek) miruje, lakše mu je ostati na mjestu".
Moguće je da smo godinama i godinama živjeli vjerujući kako doživljavanje sreće i duševnog mira može biti posljedica promjena u vanjskom svijetu. Same nas vanjske promjene ne mogu usrećiti. Sreća je stvar naše unutrašnjosti, mjestu gdje obitavaju naši stavovi, misli i osjećaji. Sreća, duševni mir i užitak u radu, odnos s prijateljima i voljenom osobom često više ovise o tom unutarnjem svijetu nego o vanjskom.
Stoga nije loše početi od preispitivanja vlastitih uvjerenja i stavova, praćenja misli i osjećaja. Mi imamo moć oblikovanja vlastite stvarnosti odabiranjem misli koji su pozitivni i istiniti. Kad uočimo negativne misli možemo odlučiti ne slušati ih, kad prepoznamo negativne osjećaje vlastitom odlukom možemo im ne dopustiti prevlast nad našim "ja".
U biti smo duhovna bića. Naš svijet je duhovni svijet, a skrivene sile koje ga nadziru možemo označiti kao duhovne zakone. Kad s tom duhovnom biti ostvarimo duhovno jedinstvo, tad počnemo uviđati da je ovo dobar svijet i da ljudi u sebi nose urođenu dobrotu i da od njih možemo stjecati dobrotu.

Literatura

  • [1] Slavko Kulić, Neoliberalizam kao socijaldarvinizam, Prometej, Zagreb, 2004.
  • [2] Al Gore, Zemlja u ravnoteži, Mladost, Zagreb, 1994.
  • [3] Simone Weil, Ukorijenjenost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2003.
  • [4] M. Scott Peck, Put kojim se rjeđe ide, Marjan tisak, Split, 2003.
  • [5] Valentin Pozaić, Ekologija, Centar za bioetiku Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, Zagreb, 2004.
  • [6] John Marks Templeton, Knjiga životnih zakona, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.